Glumica Sloboda Mićalović voli da dođe u Kotor, ne samo profesionalno, već i privatno. Pretprošle godine u vrijeme ljetnjega karnevala ovdje je, kaže, dovela svoju djecu da vide kotorske maškare. Prvi put je na sceni Kulturnog centra „Nikola Đurković” igrala sa Pozorištem „PUŽ” u predstavi „Miladinova čarobna lampa” u okviru Kotorskog festivala pozorišta za djecu. Dugo je boravila u Kotoru kad su snimali seriju „Mješoviti brak”, ovdje su tada proveli oko 50 dana, prisjeća se glumica koja je u režiji Tee Puharić, zajedno sa Igorom Đorđevićem nastupila u romantičnoj komediji „Frenki i Džoni”, koju je napisao američki dramski pisac Terens Mekneli. Požalila nam se da joj je bilo hladno na sceni, grijanja kao da nije bilo, a kotorsko gledalište je malo „dublje” pa su morali malo „jače” da igraju, da budu glasni da bi ih publika čula, što se pomalo kosi sa intimnom prirodom komedije.
- Pošto smo navikli da u pozorištu bude tišina, malo nas je žamor dekoncentrisao, to nekako i možemo podnijeti, ali zvonjavu telefona - nikako. I u pozorištu u Beogradu se to nekad desi, stvarno izbaci glumca iz fokusa. Sve u svemu, po aplauzu bih rekla da su posjetioci uživali. Možda smo se malo „namučili” da ih primirimo u nekim momentima, ali čini mi se da je ovo bila jedna uspješna predstava, čak sam pri poklonu vidjela i suze u publici, što mi je baš drago, kaže glumica za „Dan”.
• Imamo li dovoljno karakternih ženskih uloga u pozorištu, na filmu...?
- To je veliki problem uvijek sa ženskim ulogama. Kad se dohvatite klasike, tu i može da se nađe neki karakterni lik, a savremeni komadi se uglavnom bave nekim „muškim temama”, tako da su ženski likovi zaista u problemu i na filmu, pogotovo. Ovo je zato bilo posebno zadovoljstvo, gdje nas dvoje zajedno tragamo za tim. U ovom komadu podjednako imaju prostora i muškarac i žena. Iz mog iskustva, uvijek vas uloga pronađe, da li je glavna ili nije glavna, važno je da bude dobra uloga, da imate šta da pokažete.
• Priželjkujete li neku ulogu?
- Sad nemam želju za neku određenu ulogu, a dok sam bila mlađa, bilo je toga. Voljela bih da uvijek radim sa dobrim rediteljima, koji znaju šta hoće, da bude dobra podjela i da bude dobar tekst. Možda još da bude uloga za koju glumac mora malo da se „pomuči” i da nije baš na prvi pogled savršena. Onda je sve lakše i to bude jako dobro.
• A, to nije uvijek slučaj?
- Nije. U ovom slučaju jeste, jer smo mi birali jedno drugo i saradnike. Ovo je bila naša ideja da uradimo ovu predstavu. Igorova supruga Zorana Bećić, inače moja drugarica sa klase, ona je pronašla tekst „Frenki i Džoni” i pitala: „Zašto vas dvoje to ne uradite?”. Mislila sam da od toga nema ništa, pošto svako od nas ima puno obaveza, međutim, nekako smo se uhvatili i predstava je zaživjela. Izašli smo u aprilu prošle godine, ovo je već 38. izvođenje.
Igrate u filmu „Na mliječnom putu” sa Monikom Beluči . Kako je bilo sarađivati sa njom i sa rediteljem Emirom Kusturicom?
- Nekako se čovjek brzo navikne, to je valjda naša priroda, da su ti ljudi pored vas. Na dobro se čovjek lako navikne. Radila sam sa ljudima koji su vrhunski profesionalci u svom poslu, prije svega sa profesorom Kusturicom, što sam mnogo željela još dok sam bila student glume. Nosim jedno fantastično troipogodišnje iskustvo. To je rijetka prilika da vam neko da takvu žensku ulogu na filmu, toliku i takvu. Velika je sreća igrati lik Milene, žene koja je bivša gimnastičarka, koja pokušava da se uda iz ljubavi, onda pravi jedan haos i na neki način ona sve njih povede u smrt, iz čiste ljubavi. To je jedna divna priča i toplo je preporučujem, da ljudi samo sjednu i da puste da taj film dopre do njih, bez ikakvih predrasuda, bez „predznanja” o filmu. Samo neka dopuste da ih dotakne, jer to je priča koja će svakome taknuti dušu.
• U kojim predstavama publika može da vas vidi u pozorištu?Snimate li nove serije?
-U svojoj matičnoj kući u Narodnom pozorištu igram u komadima „Zli dusi”, „Čudo u Šarganu”, „Frenki i Džoni”, zatim u Pozorištu na Terazijama u mjuziklu „Čikago”, U Jugoslovenskom dramskom- „Tartif”, „Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu)”...Sad pripremam seriju „Nemanjići”, od sjutra počinjem, pa film „Princ Rastko Nemanjić” i biće još jedan film sa Lazarom Ristovskim, biće lijepo.
M.D.POPOVIĆ
Biti hrabar za novi početak
- Nama je bilo interesantno da radimo ovaj komad upravo zbog te međusobne otuđenosti muško-ženske i zbog toga što se svi plašimo da uplovimo u novu ljubav, zbog tih prethodnih „ožiljaka” koje nosimo. Bavili smo se tom temom da budemo hrabri – znamo da nije lako, da je sve neizvjesno, čak postoji ta rečenica koju svako od nas svjesno ili nesvjesno traži, a to je kad Džoni pita: „Šta bi ti htjela, neku garanciju da ćemo biti srećni, kako ti to misliš da živiš?” I meni se čini da je to ono što mi često tražimo – da nam neko kaže: „Da, srećni ste!”, a ne vidimo da je sreća tu ispred nas, samo treba da budemo dovoljno hrabri da uplovimo u to.
Sarađuju na „višem nivou”
Na pitanje kako je doživio komunikaciju sa kotorskom publikom glumac Igor Đorđević je u šali primijetio da su se „oni fino iskomunicirali”, misleći na glasne komentare jednog para u publici. Tokom predstave ubacio je rečenicu: „Imamo glasne komšije”, aludirajući na pojedince, čiji su razgovor čuli na sceni. Slaže se da za ishod predstave mnogo znači kada se glumci dobro poznaju. On i Sloboda dugo rade zajedno, a ona i njegova supruga su najbolje drugarice, tako da se i porodično često viđaju. Igrali su zajedno u predstavi „Don Krsto”, u serijama „Nepobedivo srce”, gdje je igrao negativca Vladu.
-Užasno je bitno da se glumci poznaju, pogotovu za ovakvu vrstu komada gdje nemate na koga da se oslonite, imate samo partnera i sebe - rekao je Đorđević za „Dan”.